Tito - kolekcija

"Pisma Titu - Što je narod pisao jugoslavenskom vođi"

Uz mnoštvo dokumenata koji su nastali radom Titova kabineta, kao i CK KPJ, odnosno CK SKJ, te poslije Predsjedništva SFRJ, a onda i drugih državnih tijela, najbolju sliku o prošlom sustavu i njegovu vođi ipak nam odaju tisuće pisama iz naroda koja su stizala u Titov kabinet od 1944. do njegove smrti 1980. godine. Pred čitateljima se u ovoj knjizi prvi put nalazi reprezentaivan izbor pisama iz naroda Titu iz svih razdoblja njegove vladavine, iz Jugoslavije i svijeta. Ona su danas nezaobilazna građa za svakoga tko želi dublje prodrijeti u Tita kao osobu i političara, ali i u tadašnju strukturu državne i partijske vlasti, u njezino funkcioniranje i utjecaj na društvo i procese u njemu. Pisma, međutim, odaju i mnogo više. Preko njih se mogu pratiti svi važni događaji kroz koje je prolazila Jugoslavija, ali i svijet. U pismima ćemo naći reakcije ljudi na pojedine događaje, njihova opredjeljenja, želje, probleme, htijenja... Ali istodobno ćemo upoznati i Tita, jer je na mnoga pisma dopisivao svoje primjedbe, određujući kako će se riješiti problem na koji autor pisma upozorava ili moli za pomoć, od toga da smrtnu kaznu zamijeni doživotnim zatvorom do toga da određuje tko s kime može sklapati brak. Sadržaj pisama vrlo je šarolik: od božanskog obožavanja Titova lika i djela, na što je uvelike utjecalo i sustavno građenje njegova kulta ličnosti, nalik Staljinovu u SSSR-u, pa do kritiziranja Titovih poteza i zahtjeva da odstupi sa svoga položaja.
Pisma iz naroda izvrsna su građa za još bolje razumijevanje Titove vladavine i njega kao osobe. No ona su i nezaobilazna građa za politološke, sociološke, psihološke i tko zna kakve još studije o tadašnjem društvu, ljudima, mentalitetu, ponašanju, odnosu prema državi, vođi, partiji... Stoga je ova knjiga još jedan doprinos istraživanju Tita i titoizma u Hrvatskoj.

"Tito - Strogo povjerljivo"

U knjizi je autentično predočeno 250 dokumenata prvog reda koji bez strasti, iz prve ruke, rasvjetljuju neke od najvažnijih preostalih misterija i kontroverzi vezanih za Tita i njegovo doba. U pravilu je riječ o povjerljivim i strogo povjerljivim izvorima, a neki od njih nose i oznaku državna tajna i vojna tajna. Ova opsežna i autentična arhivska hrestomatija omogućiti će ne samo izravan osobni činjenični uvid u godine koje su „pojeli skakavci”, već i dublje upoznavanje naše produžene prošlosti koja može ostati iza nas jedino ako je što bolje upoznamo. U knjizi su ukoričeni najzanimljiviji nepoznati i manje poznati dokumenti iz svih faza Titova života. Tu su najprije malo poznati dokumenti o školovanju Josipa Broza, njegovoj prvoj ženidbi u Rusiji i dramatično, dosad nepoznato pismo koje mu je uputila njegova prva supruga Pelagija Belousova. Čitateljima se stavlja na uvid niz povjerljivih i strogo povjerljivih dokumenata, koji rasvjetljuju najmisterioznije doba Titova života, njegove skrivene moskovske godine, od 1935. do 1938. godine. Uz ostale nepoznate dokumente, prvi se put objavljuje i zapisnik sa sastanka Titova neformalnog „privremenog rukovodstva za tekuća pitanja u KPJ dok naše pitanje ne bude riješeno u Kominterni”, održanog ožujka 1939. u Bohinjskoj Bistrici, kada su iz KPJ isključeni svi jugoslavenski komunisti koji su dotad bili strijeljani i svi koji su „gore”, u SSSR-u, u zatvorima čekali svoje montirane procese i smrtne presude. Objavljuje se kolekcija reprezentativnih, uglavnom nepoznatih dokumenata iz Drugog svjetskog rata. Tu je i jedan detaljni, iznimno zanimljiv izvještaj Titove tajne policije, OZN-e, o stanju u njegovoj vojsci, zatim drugi dokument koji govori o tome da je OZN-a bila starija od zakona, pa o poslijeratnim previranjima, Titovim i Kardeljevim vezama s tajnim sovjetskim službama i zakulisnim pripremama procesa Draži Mihailoviću. Uz ostalo, tu je i dokument koji pokazuje da je Titova vlast i pet mjeseci poslije njegova razlaza sa Staljinom kopirala sovjetska iskustva u primijenjenoj umjetnosti. Knjiga nudi najzanimljivije dokumente o formiranju Pokreta nesvrstanih i njegovu raslojavanju, ali i brojne dokumente o Titovim plaćama i povišicama, o visini njegovih deviznih dnevnica za brojna putovanja u inozemstvo i dječjim doplacima koje je primao ne samo za sina Aleksandra – Mišu, nego i za dvoje unučadi, Josipa i Zlaticu, za koje je djed više od 15 godina primao dječje doplatke pokraj njihova živog oca, Titovog sina Žarka. Slijede dokumenti o studentskim demonstracijama 1968., o borbi između Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića za Titova nasljednika i o odbacivanju zahtjeva da se autonomnim pokrajinama da pravo na samoopredjeljenje. Među mnoštvom novih činjenica tu je i dokument o tome kako je republički sekretar za unutrašnje poslove Srbije za Titove potrebe uhodio srpsko rukovodstvo. Premijerno se objavljuju dokumenti o Titovoj neuspješnoj nominaciji za Nobelovu nagradu za mir, podaci kako je JNA gubila povjerenje Slovenaca i Hrvata, ali i o privilegijama i zloupotrebama saveznih funkcionara. Tu su dokumenti o tome da se 65 posto ratnog sastava JNA 1972. nalazilo „na privremenom radu u inostranstvu”, a da je Jugoslavija bila tako ustrojena da je za prijevoz jednog običnog bagera od Bora do Trbovlja bilo potrebno 30 dana i šest dozvola prometnih poduzeća Srbije, Hrvatske i Slovenije. Knjiga govori o tome kako Titovi ratni veterani okreću leđa svom vrhovnom komandantu, kako je tisuću umirovljenih starješina JNA napustilo Titovu partiju, kako je Tito za putovanja u inozemstvo primao „dnevnice prve vrste uvećane za 200%”. Tu je povjerljiv izvještaj o tome kako je Jugoslavija 1976. dostignula onaj stupanj ekonomske ovisnosti o SSSR-u koji je imala prije Titova odvajanja od Staljina, tu su dokumenti o tajnoj odluci Saveznog izvršnog vijeća o korumpiranju stranaca za dobivanje poslova za jugoslavenska poduzeća u inozemstvu, a tu je i Titova izjava kako je „Jugoslavija ekonomski i kako god hoćeš najstabilnija država u Europi”. Čitatelji će u knjizi naći i dokument o tome da cjelokupni izvoz jugoslavenske privrede, pri kraju Titove vladavine, nije mogao pokriti ni dvije trećine troškova uvoza repromaterijala za njezinu tekuću reprodukciju, da su poduzeća s gubicima imala veće plaće od onih koja su poslovala pozitivno, a da trećina tzv. osnovnih organizacija udruženog rada nije bila u stanju osigurati ni najminimalniju reprodukciju. Tu je i Titova interna izjava da „naša zemlja ide u pravcu velike budućnosti”, kao i strogo povjerljiva informacija o tome kako Jugoslavija ima poremećene odnose s većinom svojih susjeda. Pri kraju knjige dokumenti su koji govore o tome da je 1979. u SFRJ zavladala „apsolutna stagnacija”, da je zemlja „na ivici bankrotstva”, da ona „rasprodaje svoju supstancu”. A tu je i nekoliko dokumenata najvećeg stupnja povjerljivosti koji govore o tome kako je 1980. i 1981. nekoliko puta provaljena najveća tajna Titove Jugoslavije, tajna državna šifra njezine obrane od eventualne ratne opasnosti. U prilozima knjige, prvi put se u Hrvatskoj objavljuje u cijelosti Titov tajni dnevnik, koji je on vodio u najvažnijem razdoblju svoje vladavine, potkraj 1950. i početkom 1951. godine, kad je odlaskom od Staljina omogućio Amerikancima da ostvare prvu pobjedu u hladnom ratu protiv „željezne zavese”.

"Tito - Tajne vladara - Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza"

Glavni dio ove knjige nastao je ponajprije na temelju istraživanja beogradskih arhiva, najviše Arhiva Josipa Broza Tita koji je od ljeta 2009. smješten u Arhivu Jugoslavije, kao i arhivskih dokumenata Predsjedništva SFRJ te CK SKJ koji se također čuvaju u spomenutom arhivu. Titov arhiv sastoji se od dva fonda: Kancelarije maršala Jugoslavije (obuhvaća razdoblje od 1943. do 1953. u 186 arhivskih kutija) i Kabineta predsednika Republike (od početka 1953., kad je Tito prvi put izabran za jugoslavenskog predsjednika, pa do njegove smrti 1980. godine, u 2432 kutije). U ovom drugom fondu nedavno je konačno sređen i otvoren za istraživanje i Titov Lični fond (16 kutija), u kojemu je njegova osobna korespondencija, primjerice pisma Miroslava Krleže koja su u ovoj knjizi. No svakako je najvrjednije otkriće Titova dnevnika, koji je on vodio potkraj 1950. i početkom 1951. godine.
Knjiga se sastoji od tri dijela. U prvom dijelu je, nakon uvoda, 12 poglavlja: Boljševik, Protiv Katoličke crkve, Između Istoka i Zapada, Gospodarstvo, Nesvrstani, Studentski bunt 1968., Sječa Hrvata, Bugojanska skupina, Na putu oko svijeta, Lovac, Jovanka i Miroslav Krleža. Ona obrađuju neke od najvažnijih aspekata Titova života i rada, i to najviše na temelju arhivskih dokumenata, a onda i uz konzultacije s dosad objavljenom literaturom, posebno onom memoarskom. Zato prvi dio i nosi naziv „Najnoviji prilozi“, kao što je i cijeloj knjizi podnaslov „Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza“. Jer knjiga ne zaokružuje sve aspekte Titove biografije, niti obuhvaća sva zbivanja. To joj nije namjera. U ovom je trenutku to i nemoguće jer je još previše dokumenata koji s vremenskim odmakom postaju dostupni i koje tek treba iščitati. Cilj joj je javnosti i povijesnoj struci, ali i ne samo njoj, iznijeti nove materijale koji će poslužiti za daljnju analizu Titova lika i djela.
U drugom dijelu tri su analize na posve određene teme. Tu je dosad najopsežnija analiza Titove odgovornosti za masovne zločine nakon Drugoga svjetskog rata, zatim i te kako zanimljiva prva stručna analiza o tome što je o Titu mislio i pisao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te prvi pokušaj znanstvene sinteze o tome što je Titova ostavština danas. Te su priloge napisali povjesničari s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Vladimir Geiger, dr. sc. Nikica Barić i dr. sc. Mario Jareb. U istom poglavlju još su dva i više nego zanimljiva teksta. Prvi je o Titu i arapsko-islamskom svijetu Hassana Haidara Diaba, koji otkriva dosad posve nepoznate detalje iz tog dijela Titova djelovanja, a drugi iz pera Sergeja Županića donosi presjek najnovijih nama nepoznatih dokumenata koje je posljednjih godina objavilo američko Državno tajništvo iz vremena američkih predsjednika Kennedyja, Johnsona, Nixona i Forda.
U trećem dijelu pet je vrlo zanimljivih razgovora s osobama koje su ili bile u izravnom doticaju s Titom ili analiziraju neke njegove aspekte djelovanja. To su vrhunski pravni stručnjak Mirjan Damaška, bivši jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove Mirko Tepavac, odvjetnica Saddama Husseina Bushra Al Khalil, američki politolog Gordon Bardoš i hrvatska glazbena diva Tereza Kesovija.
Predgovor je napisao dr. sc. Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, a pogovor beogradski publicist i novinar Pero Simić.
Knjiga je obogaćena vrhunskim fotografijama. Riječ je o originalnim fotografijama iz Titove fototeke koja se danas čuva u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. Ona obuhvaća oko 15.000 fotografija koje prate Tita od 1948. do 1980. godine u Jugoslaviji i svijetu, privatno i službeno, a za ovu knjigu odabrano je oko 150 fotografija.

"Tito - Fenomen stoljeća - Prva politička biografija"

Godine 2010. navršit će se 30. obljetnica smrti Josipa Broza Tita. Iako je o njemu nakon njegove smrti, a još više nakon raspada komunističke Jugoslavije, izišlo mnoštvo knjiga, povijest i povjesničari o njemu su zapravo još uvijek rekli premalo, posebice u Hrvatskoj. Štoviše, Tito je u nas češće predmet dnevnopolitičkih prepucavanja, koja idu tako daleko da ga čak javno mora „braniti" i predsjednik hrvatske države osobno. Već ta činjenica dovoljno govori da su u Hrvatskoj pomiješani osjećaji prema Titu, pa i među dijelom povjesničara, te da su još dosta glasni ljudi koji su bili dio njegova sustava vladanja. No jedno su osjećaji i nostalgija prema njemu i njegovu vremenu, kao i obrana vlastitih biografija, a posve drugo su povijesne činjenice.
Na demokratskom zapadu ne dvoje o Titu. On je bio jedan od najvećih diktatora 20. stoljeća. U inozemnoj stručnoj literaturi, kao i u radovima zapadnih povjesničara, već je uvriježen pojam „titoizam" za sustav vladanja kojemu je i inspirator i vođa bio Tito. Svi se više-manje slažu da su korijeni titoizma u staljinizmu/boljševizmu, ali njegov je pravi datum „rođenja" u 1948. godini, nakon Titova razlaza s dojučerašnjim uzorom i pokroviteljem Staljinom. Tada se počeo razvijati Titov tzv. treći put između zapadnog kapitalizma i sovjetskog komunističkog sustava. Titoizam je bio politički sustav koji je obuhvaćao sav javni život, ali i velik dio privatnog života svih jugoslavenskih građana. Glavni elementi titoizma bili su, kako navodi njemačka povjesničarka Katrin Boeckh, „socijalističko tržišno gospodarstvo" i „samoupravni socijalizam", uporaba različitih oblika nasilja u borbi protiv opozicije, u koju su se ubrajali pripadnici Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica, ali i odbačeni komunisti, zatim prekrivanje socijalističke državne ideologije idejom „bratstva i jedinstva" među jugoslavenskim narodima, kult vođe Tita, kult partizana i militarizacija civilnog društva... Dakako, sve pod striktnom kontrolom i poli¬tičkim monopolom Komunističke partije. No titoizam je, za razliku od većine zemalja Istočnog bloka, karakterizirala i otvorenost državnih granica, veće kulturne slobode, a Jugoslavija je imala i veliku vanjskopolitičku važnost jer je bila jedna od vodećih zemalja u Pokretu nesvrstanih. Unatoč svemu tome, u nas još nema sustavnog istraživanja titoizma.
Za Peru Sirnica moglo bi se, bez pretjerivanja, reći daje možda najbolji poznavatelj Tita u svijetu! Taj beogradski novinar i publicist Tita istražuje već 20-ak godina. On je bio prvi koji je ušao u tajne ruske arhive i u njima radio na materijalima o Titu. Kako su korijeni titoizma u staljinizmu, i kako se Tito politički formirao u Moskvi, nemoguće je razumjeti Tita i sve ono što je poslije uslijedilo bez potpunog poznavanja njegovih moskovskih godina. To Titovo razdoblje političkog odrastanja ključ je za razumijevanje njega kao osobe te sustava koji je on vodio i predstavljao. Pero Simić dosad je već objavio nekoliko knjiga o Titu, a ova je vrhunac njegova dugogodišnjeg istraživanja. Ovo je zapravo prva Titova politička biografija. Istina, ni ona neće dati baš sve odgovore na pitanja o Titu, jer je on ipak bio kompleksna ličnost. Sigurno je, međutim, da će Simićeva knjiga biti prekretnica u razumijevanju Tita i titoizma te da se niti jedan povjesničar neće moći upustiti u istraživanje Titova lika i djela, a da je ne uzme u obzir kao jednu od osnovnih studija o njemu. Jer Simić ne naklapa i ne izmišlja. Cijeli njegov tekst potkrijepljen je dokumentima i literaturom. No naglasak je svakako na arhivskim dokumentima, i moskovskim i beogradskim.
Simić se u knjizi ne koristi teškim riječima kad govori o Titu, primjerice da je zločinac. Čitatelju je prepušteno da stvori zaključak tko je Tito pošto pročita knjigu. I teško da će itko poslije čitanja ostati ravnodušan. Velika većina čitatelja, pa čak i povjesničara, shvatit će da su o Titu zapravo znali jako malo i(li) površno. Simić je poklonio veliko povjerenje Večernjem listu da hrvatskim čitateljima objavi njegovu knjigu u hrvatskom prijevodu. Kako je ona nastala, što sve ima u njoj, kako je ušao u ruske arhive, o tome dalje piše autor.
Pa, čitajmo ga!